Današnja nedjelja nam kroz svoja čitanja progovara o ulozi proroka kako u Starom tako i u Novom zavjetu. Evanđelje nam svjedoči da se nije puno toga promijenilo od proroka Ezekiela o kojem smo slušali u prvom čitanju današnje nedjelje kojega Bog šalje k svom narodu, narodu koji se odmetnuo od Gospodina i počeo štovati tuđe bogove. Izraelski narod je često lutao daleko od Gospodina i nije slušao proroke koje mu je Bog slao, već ih je naprotiv ismijavao, progonio, a nažalost nerijetko i kamenovao, jer su narod pozivali na obraćenje i povratak Bogu. Istu sudbinu doživio je kao što smo čuli u današnjem odlomku evanđelja i sam Isus. Došavši u svoj zavičaj u dan subotnji po običaju ušao je u sinagogu na molitvu i tu je doživio osudu i podsmjeh od svojih sunarodnjaka. Na početku Isus ostavlja dubok i snažan dojam kao što nam svjedoči evanđelista koji spominje da su ostali preneraženi njegovim govorom, a onda izlazi na površinu sva njihova zloća. Nisu mogli vjerovati da je to onaj isti Isus kojega su oni poznavali. Traže od njega znake i čudesa, no Isus znajući njihovu nevjeru i zloću nije mogao učiniti puno čudesa kako nam svjedoči sam evanđelista Marko. Stoga im i Isus govori svoj sud i mišljenje o njima: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“ Umjesto da budu ponosni što je Bog svojim proročkim duhom zahvatio jednoga od njih, učinio ga mudrim propovjednikom koji ljudima naviješta Božju ljubav, obdario čudesnim moćima liječenja, umjesto da slave Boga zbog svega toga i da povjeruju, oni su se sablažnjavali o njega. Umjesto da su svoja srca ispunili ponosom i radošću, oni su ih ispunili zavišću i sumnjama. Pred ponudom milosti zatvorili su se u svoje predrasude, egoizam i nevjeru. Gledali su odveć ljudskim očima i nisu mogli vidjeti stvarnost kakva uistinu jest. No ne smijemo misliti da su takvi samo Isusovi sunarodnjaci, jer i mi smo na žalost često puta isti. Iako mi znamo tko je Isus, mi ga tako često gledamo samo ljudskim očima. I mi vrlo često od Isusa u svojem životu tražimo samo čudesa. Teško se mirimo s time da zapravo vjera nisu samo Isusova čuda, nego njegova Ljubav koju nam je svjedočio i kroz čuda, ali ponajviše kroz muku, smrt i uskrsnuće. Danas nam se valja zaustaviti i dobro promisliti tko je za nas Isus? Da li je ona za nas samo čudotvorac koji nam treba kada nam zagusti u životu ili je On Sin Božji koji nas je otkupio i spasio za vječni život. Da li ga mi prepoznajemo u djeci, mladima, strancima, bolesnima, siromasima…? Možda bi se Isus čudio i našoj (ne)vjeri. Neka nas riječ Božja potakne da se još tiješnije povežemo u vjeri s Kristom i jedni s drugima kako bismo postali i ostali istinski glasnici kraljevstva Božjeg.