Lijepo je uvijek iznova primijetiti kako se Isus koristi slikama iz svakodnevnog života po kojima želi približiti Riječ Božju, ne samo svojim suvremenicima nego i svima nama. U današnjem evanđelju to čini kroz dvije slike. Prva slika je slika sjemena bačenog u zemlju čiji rast ne ovisi o sijaču. Dobro nam je poznata ova slika. Ratar sije sjeme jer znade da će to sjeme u zemlji proklijati, zatim izniknuti u malenu zelenu stabljiku, polako rasti i razvijati listove, zatim i klas, pa onda zrna u klasu, sve dok zrenjem svoju zelenu boju ne promjeni u zlatnu i postane spremno za žetvu. Druga slika je svojom porukom usko povezana s prvom slikom. Slika je to gorušičinog zrna posijanog u zemlju. U trenutku sijanja to je sjeme manje od svega drugog sjemena na zemlji, ali posijano naraste i postane veće od svega povrća tako da se u njemu ptice gnijezde. Tako je i s kraljevstvom Božjim. Njegova veličina se ne smije promatrati u trenutku sijanja, nego u vrijeme dozrijevanja. Kršćanima se u prenošenju logike Božjeg kraljevstva nije lako uspoređivati s drugim ponudama. Dugoročno je stvarnost drugačija. Ono što je na početku izgledalo malo i beznačajno, postane veliko kad je u pitanju osmišljavanje našeg osobnog života i davanja smisla životu uopće. Iz obiju prispodoba zrači Isusov neobični optimizam. On vjeruje u uspjeh onoga što čini! Uvjeren je da sjeme posijane riječi Božje ima snagu nadići sve prepreke, makar je jedna od njih i križ! Taj Isusov optimizam u skladu je s Ezekielovim proročanstvom u kojemu u odlomljenoj grančici posađenoj na visokoj gori možemo prepoznati križ na kojemu će biti zasijano sjeme koje će donijeti dobru žetvu i zrno gorušičino tako razgranato da se u njemu mogu nastaniti i ptice nebeske. Crkva se kroz dvije tisuće godina od one male grančice i malenog početnog gorušičina zrna koje je izraslo iz Isusovog groba i vjere u njegovo uskrsnuće, razgranala u veličanstveno stablo i proširila diljem svijeta i među svim narodima. To što smo postali veliki, pa nam se čini da smo kraljevstvo Božje, često nas zaslijepi i ne vidimo da ne živimo vjeru u skladu s Isusovom vjerom i njegovim navještajem Kraljevstva Božjeg. Da bismo to popravili trebamo svakog dana iznova osvješćivati si da smo mi to malo gorušičino zrno iz kojega treba rasti vjera u Isusovo kraljevstvo i širiti se na ljude oko nas. To će nam itekako pomoći da budemo ponizni, da budemo malene grančice, zrna gorušice, kraljevstva Božjega, strpljivo i zauzeto radeći na stvaranju preduvjeta velikom kraljevstvu Božjem, kako bi ono moglo biti vidljivo već sada i ovdje po našim djelima ljubavi spram naših bližnjih.