Dragi vjernici, prošle nedjelje smo slušali Isusa koji se, iako je bio umoran, sažalio nad mnoštvom i uputio mu Riječ za kojom je narod toliko hrlio. Ove nedjelje evanđelje nastavlja o Isusu koji se otvara svojim srcem za potrebe tog istog čovjeka kojega hrani ne samo duhovno već i tjelesno, ne bi li tako pokazao da je došao na zemlju da se dokraja preda za čovjeka. Današnje evanđelje nam jasno donosi da je svaki čovjek putnik na zemlji, koji putuje prema vječnosti. Često nam je život na zemlji prikazan u slici putovanja kroz pustinju bez kruha u torbi. Svaki čovjek osjeća potrebu da utaži svoju glad kako onu tjelesnu tako i onu duhovnu. Da sačuva tjelesni život čovjek se hrani onim što nam daje zemlja, to postaje život jer time hranimo svoje tijelo. Kruh kojega nam daje Isus na posljednjoj večeri i kojim je na čudesan način nahranio mnoštvo u današnjem evanđelju samo je pred okus onoga što nam se otkriva u tajni presvete Euharistije. Stoga i nije Isus čudesno nahranio ljude samo da pokaže svoju božansku moć, pa ni samo zbog njihove gladi, već On tim čudom želi najaviti nešto puno veće, što neće dotaknuti samo određeni broj ljudi, nego će biti darovano svima. Darovano, a da se to nitko nije ni sjetio ni usudio zamoliti. Isus će svojima dati kruh koji ne prolazi, nakon kojega se više ne gladuje, koji siti ne čovjekovo tijelo, nego njegovu dušu. Jer „ne živi čovjek samo od kruha“. Valja uočiti da ga Isus sam daje. Ima jedna posebnost u opisu čudesnog umnoženja kruha kod sv. Ivana u odnosu na druge evanđeliste: umnoženi kruh dijeli sam Isus. To ne znači da mu nitko od apostola nije pritom pomogao, nego se time naglašava da je Isus taj koji daje. Isus je jedini koji daje i svoje tijelo kao kruh svojima: Uzmite, jedite!. Daje nam naime samoga sebe. I to svima koji ga žele primiti. Stoga primajmo euharistijskog Isusa i hranimo se njime, jer jedino tako hranimo svoju dušu za vječnost.